Amerikanci drze do svojih tradicija, a jedna od njih je i Thanksgiving Day koji se slavi vise kao zahvalnost nego nekakav nacionalni praznih drugacijih sadrzaja i tu se postuje visestoljetna tradicija sto i kako se taj dan proslavlja .....
Svakog cetvrtog cetvtka u studenom se slavi Thanksgiving Day, a povijest govori da se je , ali to nije potvrdjeno, na Floridi 1565 godine prvi puta proslavljala zahvalnost doseljenika iz Engleske, koje su Indijanci naucili, kako saditi zito, krumpir i drugo povrce, pa su zahvaljujuci tome i opsatili sa svojim obiteljima te se na tom zahvalili Indijancima i tada su "nastradale" prve divlje purice, koje su se nasle na stolu. Inace sluzbena verzija datira iz 1621 godine u Plymonthu , a proslava tog dana je sluzbeno uvedena 1789 godine, kada je G. Washington uz odobrenje Kongresa donio takovu odluku, a 1941 F.D Roosevelt je ozakonio t.j. donio je Zakon o zvanicnom uspostavljanju Thanksgiving Day ili Dana Zahvalnosti.
Tradicija govori da se na svakom stolu tog dana treba naci purisa , makar nisam siguran da bas svi postuju to pravilo, jer usporedjujem da se recimo kod nas na Badnjak ili Veliki Petak ne nailazi na svim stolovima bakalar ? No neka mi Amerikanci oproste, ako to nije tocno, to su samo moja razmisljanja. Toga dana u Americi "nastrada" izmedju 5 i 8 miliona purica, a njihova tezina se krece od4 pa do preko 20 kilograma. Iskreno mene kao nekakvog kuhara vrlo interesira gdje i kako se peku te ogromne purice i koliko im sati treba da se posteno ispeku, ako su teske preko 20 kila. No bilo kako bilo one su na stolu neke filane raznoraznim nadjevima od nekoliko crsti mesa (kobasica) i povrca te obavezno i kruha (krutoni), dok se neki ne odlucuju na filanje, nego se rade posebni prilozi gdje svatko pronalazi svoje ideje da mu stol bude bogatiji i ljepse ukrasen sa mnogo novih priloga, kao i sosova (umaka) od kojih su jasno najpoznatiji kramberi sos od brusnica, te domaca verzija takozvanog gravy sosa koje se jednostavno kuha od soka pecenja,brasna,soli i bibera.
Ti prilozi su stvarno toliko razni, da kad vidite stol stvarno neznate od cega da krenete, a tanjur izgleda kao prekrcani kamion. I zato je vrlo tesko odrediti sto sa cime vise paze, jer trebalo bi stvarno to posebno srudirati i utvrditi sto sa cime pase, ali mislim zbog kolicina i brojnosti na stolu, takav rucak bi trebao tajati bar jedan dan. Inace domacice se posebno trude da njihova jela budu osim fina po okusu i da lijepo sve izgleda kako bi blagdanski stol stvarno predstavljao ono sto domacica zeli postici. Na proslavu se uglavnom pozivvaju clanovi obitelji, ali nadje se tu i dragih prijatelja. Domacin, a to je najveca cast reze puricu i dijeli gostima prema odredjenom redu i to se uglavnom reze takozvano bijelo meso, koje je po mom ukusu malo presuho, pa sam ja priliko prve proslave tog dana bio presretan sto sam uspio "upecati" dobockic ili zabatak, cije je meso malo tamnije, ali je mekano i socno. Prilozi se rade od raznoraznog povrca, najvise nahuna, ali jasno da tu ima i pecenih bundeva, slatkog krumpira, ma ima stvarno svega i svacega. Inace mi evropljani nismo naviknuti da se za neke proslave na stolu nadje toliko priloga,sosova, a da ne kazem da se na kraju na stol iznose i pite od kojih su najpoznatije pita od jabuka, buce,slatkog krumpira i pecana (versta oraha).
U tom danu diljem Amerike nastrada oko 5 - 8 miliona purica, koje su teske izmedju 4 i preko 20 kilograma, pa mene kao kuhara interesira gdje,kako i koliko treba vremena da se jedna takva puerica ispece, a da iznutra nebude sirova. Mi smo vidjeli samo u filmovima kako to prekrasno izgleda, a na nasem stolu je bila najveca od sest kila, koja se relativno lako ispece, jer su americke pecnice mnogo vece i sa drugim mogucnostima za pecenje nego nase (osim sad najnovijih). Inace taj dan kakav i naziv nosi (zahvalnost) daje siromasnijim ljudima, da i oni imaju ugodjaj tog dana i zato je i slavi kao dan zahvalnosti jer je to i poanta takovog slavlja tog dana.
Ja sam uslikao nekoliko slikica, pa cete vidjeli i neke nase priloge koje smo radili, a recepte za njih cu objaviti posebno. Evo u najkracim crtama samo mali podsjetnik za moje drage colinare o Danu Zahvalnosti od vasaeg kulinarskoh reportera dide Pinca iz vrlo hladnog i vjetrovitog New Yorka, ali srecom bez snijega koji nas je pred dvije godine zatrpao i nismo mogli nikuda maknuti puna tri dana.
c
8Komentara