Hrvati su, čini mi se, još uvijek prilično neskloni gastronomskim eksperimentima, a veliki broj ljudi pod egzotični će nazivnik svrstati većinu jela koja se nisu nalazila na jelovnicima njihovih baka.
Veneziani grandi signori, padovani tutti dottori, vincentini mangia gatti - talijanska je uzrečica koja, otprilike, prevedana glasi: "U Veneciji žive velika gospoda, u Padovi su svi doktori, a u Vicenzi jedu mačke". Legenda naime kaže da su se u Vicenzi za vrijeme 2. svjetskog rata, kao zamjena za kuniće kojih nije bilo dovoljno, jele mačke. Nekima se meso mačke toliko svidjelo da su ga nastavili jesti i kada je doba nestašice prošlo. Veliki dio Talijana uvjeren je da se radi isključivo o mitu, dok neki i dalje, prilično uvjerljivo, tvrde kako i danas treba biti oprezan kada te u Vicenzi pozovu na mesnu gozbu. Iako sam sklonija vjerovati teoriji po kojoj je priča o konzumaciji mačaka samo zločesta dosjetka, moram priznati da bih dva puta razmislila prije nego bih u Vicenzi probala gulaš od kunića.
Nešto zapadnije, u Francuskoj, ne jedu mačke. Ali je moguće da će vam na tanjuru poslužiti goluba. Mirelle Guiliano u svojoj knjizi "Kako Francuskinje uživaju u životu" - piše kako je njen otac uzgajao golubove pismonoše. Hranio ih je organski uzgojenim zrnjem, svakodnevno čistio golubarnik pa čak s njima i razgovarao. A kada bi oni nakon nekoliko godina letenja na utrkama golubova otišli u zasluženu mirovinu pigeon voyager, postajali su pigeon roti - to jest pečeni golubovi u kojima je obitelj Guiliano uživala na proljetnim nedjeljnim ručkovima.
Nisam imala priliku probati goluba, ali zato su mi se jako svidjele žabe - nacionalni francuski specijalitet.
Iako ih od davnina jedu i u nekim našim krajevima, baš poput puževa i žabe su za većinu stanovnika Lijepe naše egzotična hrana, ništa više privlačna od zmija ili kukaca koje konzumiraju na Dalekom istoku.
Hrvati su, čini mi se, još uvijek prilično neskloni gastronomskim eksperimentima, a veliki broj ljudi pod egzotični će nazivnik svrstati većinu jela koja se nisu nalazila na jelovnicima njihovih baka. Nerijetko će vaše uživanje u škampima ili školjkama biti popraćeno kiselim osmijehom kontinentalaca. Da se razumijemo, nismo ni mi Dalmoši bolji! Uvjereni kako: "Nema bolje spize od naše", vrlo ćete lako naići na Dalmatinca koji već i to što je pojeo grah salatu s bučinim uljem smatra egzotičnim gastronomskim iskustvom. Kada sam se pohvalila babi kako sam u Belgiji jela dagnje kuhane u pivu i servirane uz pržene krumpiriće, njen je komentar bio kratak i jasan - Svašta ćeš i ti ćerce probati! Svašta! - doduše sotto voce, govori i svaki put kada vidi kako moj suprug, Danac, za doručak na krišku kruha sa sirom dodaje marmeladu.
Iako za sebe volim reći da sam spremna za gastronomske izazove, skoro sam pala na ispitu kada su mi, u Danskoj, prvi puta servirali haringu. Što zbog toga da dokažem samoj sebi - da ja to mogu, što zbog toga - da se umilim budućoj svekrvi, ipak sam je probala. No, svaka nada da će se ljubav između mene i haringe možda ipak dogoditi, nestala je već s prvim zalogajom. Slična "nesretna sudbina" zadesila je i mog Danca za prvog posjeta budućoj punici. Danima se u mojoj obitelji vijećalo da li da se potencijalnog, budućeg zeta počasti janjcem ili hobotnicom. S obzirom na vrijeme radnje - ljeto i mjesto radnje - vikendica 50 metara od mora, izbor je pao na hobotnicu ispod peke s crnim rižotom za predjelo. Tek mi je par mjeseci kasnije priznao kako se jedva natjerao da proguta ta egzotična stvorenja. U međuvremenu je prihvatio crni rižot, ali hobotnicu nikada više nije okusio.
S janjcem je sve ispalo puno bolje. Egzotično vizualno iskustvo okretanja životinje na štapu nije ga spriječilo da, uz domaći kruh i mladi luk iz didinog vrta, omasti svoje brke. A kao sretna okolnost pokazala se i naša obiteljska navada da čast da pojede janjeću glavu uvijek pripadne didi, a ne kao u Kazahstanu glavnom gostu. Što je, pogađate, na večeri kod jedne kazahstanske obitelji bio upravo moj suprug.
U doba u kojem sve više i dalje putujemo, a egzotične namirnice osvajaju police domaćih trgovina i naše lonce, mene neizmjerno veseli što ipak postoje stvari koje nas mogu iznenaditi. Često se kriju i bliže nego li očekujemo. Tu negdje, iza susjedovog plota. Nekada nam se svide pa poželimo i repete. Nekada "jedva preživimo" pretvarajući taj "egzotični obrok" u zgodnu anegdotu kada se vratimo na domaći teren, među svoje.
A još je zabavnije kada se s plavog Jadrana preselite kojih dvije tisuće kilometara sjevernije pa se sarma, domaći njoki ili palenta sa šalšom od pomidora - u doživljaju vikinških potomaka - odjednom, kao bundeva iz priče o Pepeljugi, iz običnih jela pretvore u egzotične specijalitete. A vi, dok Danci zadovoljno točaju kruh u maslinovo ulje dobiveno iz didinih maslinika, postajete Pepeljuga koju je vila upravo dotakla čarobnim štapićem i pretvorila u zvijezdu večeri.
Izvor fotografija: Flickr
16Komentara