Libijske priče: Molitvau Sahari

U Sahari, na trograničju Libije, Tunisa i Alžira postoji kameno brdo u obliku stolića. I na stoliću tvrđava od pijeska. Najjužnija utvrda Rimskog carstva. Zovu je Ghoulova glava. Ili planina Sahaba. Ima još nekoliko imena. I kroz taj niz imena vidi se njena povijest mijenjanja svojih gospodara i svoje zemljopisne pripadnosti onako kako se mijenjaju granice u Africi. Potezima ravnala i šestara u Londonskim i Pariškim kišnim dvorcima.

I umjesto da uživam u pogledu na Saharske dine sa tog povišenog mjesta, uživao sam u koreografiji mog vozača.

Prvo je stavio kamen na kamen.

Pa se vratio nekoliko koraka ne okrećući leđa tom novosagrađenom mihrabu. 

Okrenuo se na desno i skinuo cipele. 

Kleknuo ispred kamenja.

Uzeo pijesak među dlanove. I pijeskom se triput obredno oprao. 

Okrenuo dlanove prema nebu i usta jedvaprimjetno otvarao.

Pa se u smjeru istoka zajedno sa svojom večernjom sjenom klanjao. 

Definicija arhitekture je da je to ljudskom rukom stvoren materijalan prostor. Ali ovaj ples je stvorio arhitekturu. I mada nije bilo zidova, bilo je đamije. I Boga. I čovjeka. Koji nosi sa sobom svoju bogomolju kao puž kuću. Bez napora. Plešući.